Mario Periša

Selfie: Camera obsura

je camera lucida

video projekcija, lijes, zatvoreni prostor

performans, video projekcija

300 x 400 cm (prostor za lijes)

2014.

Mcluhanova teza o povezanosti svake nove tehnologije (kojom je čovjek narcisoidno opčinjen) i načina komunikacije koja mijenja kulturološki okvir, promatrana je u svjetlu trendovskih fotografskih praksi i gesti, ritualnog fotografiranja samog sebe takozvanog SELFIEA. Akteri ovih praksi na svjesnoj ili podsvjesnoj razini pokušavaju “slikovito” odgovoriti na stara filozofska pitanja TKO SMO?, ŠTO SMO?, KAMO IDEMO? Ili pak hipnotički održavaju “aparatičnost” nadređenog sustava. Kronološki gledano u povijest, na tehnološkoj razini, vraćamo se do jednostavnog principa rada camere obsure, (kao preteče fotoaparata), a filozofski do Platonove špilje, te u pogledu budućnosti predviđena su fotokibernetička rješenja i neka nova filozofija. Pitanje; Tko sam ja ili Tko si ti koji bi eventualno postavio to pitanje, prije svega je ontološko pitanje. Promišljajući tko smo i što smo, što je biće, te što je bit postojanja, što su korijeni identiteta - filozofija kroz ontologiju govori o bitku. Kako artikulirati sebe? Drugome ili pak samome sebi? Što to iskazujemo, za što u cijelosti možemo reći da je to naše Jastvo, unutarnje središte cjelovite psihe, odnosno onoga što jesmo kako definira Jung. U teološkom određivanju sebe, kroz prizmu judaističko-kršćanske tradicije ali i drugih religija i tradicija, govori se o autentičnom i originalnom svojstvu svakog pojedinca koji je ujedno i član zajednice. Ja sam onaj koji jesam. Reinterpretaciju Platonove špilje možemo na primjer povezati s analogijom principa rada camere obscure (tamne komore) u koju prodire svjetlost i projicira obrnutu sliku pojavnoga svijeta. Na fotografskoj slici eliminirajući prostor i vrijeme uočavamo moć sadašnjeg trenutka, što nas upućuje na spoznaju o iluzornosti predodžbi o prošlosti i budućnosti, te odsijeca dva ključna momenta koja stvaraju konflikt u psihološkoj jezgri ličnosti. To su odvojenost od jastva, tj. onoga što jesmo i straha od onoga da ne budemo tj. smrti. Ako bismo omogućili sebi ovim tehnološkim instrumentima, te obilježjima, simbolima i gestama iskustvo smrti, premda i prividno, eliminiranjem pritiska od prostora i vremena, prošlosti i budućnosti približili bismo se bliže izvoru svjetla (aluzija na svjetlo u špilji) te se trajnije zadržali na izvoru bitka. (…)

HR  — EN